Prvo: Poređenje namjere sa početkom namaza, bilo stvarno ili zakonski: stvarno poređenje je poređenje namjere sa početkom namaza bez prekida između njih radom koji sprečava kontakt: kao što su jelo, piće, razgovor i slično. Što se tiče hodanja ka namazu i abdestu, to ne sprečava kontakt između namjere i početka namaza. Zakonsko poređenje je davanje prednosti namjeri prije nego što se započne sa namazom bez angažovanja u stranoj aktivnosti koja sprečava kontakt između namjere i početka namaza: kao kada se prilikom abdesta namjerava klanjati podne, na primjer, i ne angažuje se nakon namjere u stranoj aktivnosti, zatim dođe do mjesta namaza i namjera mu nije prisutna, njegov namaz je ispravan sa prethodnom namjerom. Drugo: Da zna srcem koju namaz klanja, tako da ako ga pitaju: "Koji namaz klanjaš?" odmah odgovori bez napora, njegov namaz je ispravan. Nije obavezno izgovarati namjeru, ali je preporučljivo; zbog toga što pomaže u prisjećanju namjere; zbog razlike u vremenu i mnoštva briga koje opterećuju srca nakon vremena tabi'ina. Treće: Određivanje namjere u obaveznom i dužnom: kao što su nadoknada za nafil namaz koji je prekinut, zavjet, vitra, dva rekata tavafa, i dva praznika; zbog razlike u razlozima za namaz, neophodno je određivanje, dok određivanje namjere u nafil namazu nije obavezno. Vidi: Hidaya Ibn al-Imad str. 456, Al-Durr al-Mukhtar 1: 415, Naf' al-Mufti str. 237, Al-Maraqi str. 217, i Hašija al-Tahatawi str. 217.