Namaz postaje nevažeći zbog govora uopće, bilo namjerno ili iz zaborava; jer činjenje onoga što nije prikladno u namazu kvari namaz, bilo to namjerno ili iz zaborava, bilo malo ili mnogo: kao što su jelo i piće; prenosi se od Muavije ibn Hakema, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ((Zaista, u ovom namazu nije prikladno ništa od govora ljudi, već samo tesbih, tekbir i učenje Kur'ana)), u Sahihu Muslima 1: 381, Sahihu Ibn Huzejme 2: 35, i Sahihu Ibn Hibana 6: 23. A od Zejda ibn Erkama, radijallahu anhu, se prenosi: ((Mi smo govorili u namazu, čovjek bi razgovarao sa svojim drugom dok je bio pored njega u namazu sve dok nije objavljeno: (وَقُومُوا لِلَّهِ قَانِتِينَ) El-Bekara: iz ajeta 238, pa nam je naređeno da šutimo i zabranjeno nam je govoriti)), u Sahihu Muslima 1: 383. Pogledaj: El-Bahr 2: 8-9, Feth Bab el-Inaja 1: 301, i Red el-Muhtar 1: 414.