Kažem, uz Božiju pomoć: zabranjeno je onome ko obavlja obavezni itikaf da izlazi iz svog itikafa, čak i u džamiji kuće u slučaju žene, osim u sljedećim slučajevima:

Prvo: Šerijatska potreba: kao što je džuma, i izlazak za džumu treba biti u vrijeme podne, dok onaj ko živi dalje od džamije treba izaći u vrijeme kada stigne na džumu sa sunetima prije nje, a to su četiri, i njegov itikaf se ne kvari ako ostane duže od molitve suneta u džamiji, ili ako završi svoj itikaf u džamiji, a to se ne preporučuje. Također, ako izađe zbog ezana, čak i ako nije mujezín, iako je vrata minareta izvan džamije; jer je Aisha, radijallahu anha, rekla: «Uistinu, ja sam ulazila u kuću zbog potrebe i bolesnika u njoj, a nisam pitala o tome osim dok sam prolazila, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi mi ulazio s glavom dok je bio u džamiji, a noge mu nisu ulazile, i nije ulazio u kuću osim zbog potrebe kada je bio u itikafu» u Sahih Muslim 1: 244, i Sahih Bukhari 2: 714. I zato što su ove stvari poznate da se dešavaju tokom itikafa, one su izuzete iz nužde, a džuma je jedna od njegovih najvažnijih potreba, pa mu je dopušteno da izađe zbog nje; jer je naređeno da se trči prema njoj Njegovim riječima, Uzvišeni Allah: {FAS'AW ILAA DHIKRILLAH} džuma: 9, pa je izlazak zbog nje izuzet kao ljudska potreba.

Drugo: Prirodna potreba: kao što su mokrenje i defekacija, i pranje ako je imao noćni san i ne može se okupati u džamiji, ali ne smije ostati nakon što završi sa čistoćom.

Treće: Hitna potreba: kao što je rušenje džamije, izbacivanje nasilnika protiv svoje volje, strah za sebe ili svoju imovinu od nasilnika, jer u tim slučajevima ulazi u drugu džamiju da završi svoj itikaf, vidi: Al-'Alaija str. 184, i Tebyin 1: 351, i Hediya Al-'Alaija str. 184, i Šerh Al-Waqaya za Sadr Al-Shari'a str. 245, i Mjesta rijeka 1: 256, i Al-Mabsut 3: 117, a Allah zna najbolje.