Onaj ko je namjerno prekinuo post tokom dana Ramazana čini veliki grijeh i zaslužuje strogu prijetnju, kao što je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ((Dok sam spavao, došla su mi dvojica ljudi, uhvatili su me za ruke i odveli me na strmu planinu, rekli su mi: Popni se, i kada sam bio na sredini planine, čuo sam jak glas, pa sam rekao: Šta su to za glasovi? Rekli su: To je urlanje stanovnika vatre, zatim su me poveli i vidio sam ljude obješene za pete, razderanih usana, iz kojih teče krv, pa sam rekao: Ko su ovi? Rekli su: Ovo su oni koji prekinu post prije nego što im post bude dozvoljen)), u Sahihu Ibn Hibana 16: 536, i u Mustadraku 1: 595, i u Sunenu Nesai 2: 246, a ovo se odnosi na one koji požure s iftarom prije zalaska sunca, pa kako bi bilo stanje onoga ko uopće nije postio, a na njemu je nadoknada i kaza, a to ide redom: oslobađanje roba, ako ne može, onda post dva uzastopna mjeseca, ako ne može, onda hranjenje šezdeset siromaha, i on treba da se pokaje Allahu i da zadrži ostatak dana u sličnosti sa postnicima, vidi: Al-Mabsut 1: 116, 3: 71, i Bada'i al-Sanayi 2: 103; prenosi Selem bin Al-Akva' r.a., rekao je: ((Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je jednom čovjeku iz plemena Aslam da objavi ljudima da onaj ko je jeo neka posti ostatak dana, a onaj ko nije jeo neka posti, jer je danas dan Ašure)), u Sahihu Buharija 2: 705, i Sahihu Ibn Hibana 8: 385, i u Mustadraku 3: 608, a Ašura je bila obavezno postiti prije nego što je post Ramazana propisan. I zato što je vrijeme Ramazana časno vrijeme, treba ga poštovati koliko je moguće, pa ako nije u mogućnosti da ga poštuje postom, treba ga poštovati oponašanjem postnika; nadoknađujući njegovu obavezu koliko je moguće ako je sposoban za oponašanje, i izbjegavajući izlaganje sebe sumnji, vidi: Bada'i al-Sanayi 2: 103.