Kažem, uz Božiju pomoć: Za trgovinu je neophodno da država u razmeni robe i cene ima bankarsku garanciju kod svakog od ugovornih strana koja osigurava isplatu cene ili robe. Ova obaveza banke da isplati cenu naziva se "garancija", a kada primi dokumente o otpremi, ona ih proverava da li su u skladu sa uslovima i specifikacijama. Ako su u skladu, isplaćuje iznos garancije, a kupac se naziva "podnosilac zahteva za otvaranje garancije". Ova bankarska garancija može biti u potpunosti pokrivena, gde kupac stavlja pun iznos cene, ili može biti delimično pokrivena, gde kupac stavlja deo cene, ili može biti "nepokrićena". Banka ne pruža ovakvu garanciju besplatno, već uz određenu naknadu; u prvom slučaju ne dolazi do pozajmljivanja od banke kupcu, a ono što uzima od novca je naknada za ovu uslugu, i to nije problem; jer je to procenjeno prema tržišnoj naknadi za one koji obavljaju ovu uslugu. Naš učitelj Osmanlija je rekao u Fiqh al-Buyū' (2: 1082- 1089): "Postoji stvarna potreba za savremenom trgovinom koja se ne može zadovoljiti besplatnom garancijom, pa je potrebno da se pitanje razmotri pažljivo i uzimajući u obzir obe strane... Ono što se čini da otvaranje garancije nije isključivo ugovor o garanciji, već ga prate druge usluge koje pruža banka, i nije problem da se naplati naknada za njih." U drugom slučaju: banka može postati partner s kupcem, pružajući preostali iznos cene prodavcu, a zatim prodati svoj deo kupcu po ceni na kojoj se dogovore, ostvarujući tako željeni profit od novca koji je uložila i otvorene garancije. U trećem slučaju: banka može kupiti robu, a zatim je prodati kupcu po ceni na kojoj se dogovore na osnovu validnosti obavezujućeg obećanja, ili može biti ugovor o partnerstvu između banke i kupca, gde banka postaje kapitalista, a kupac partner, ostvarujući tako banku profit koji želi od trgovine svojim novcem i otvorenom garancijom. Naš učitelj Osmanlija je rekao u Fiqh al-Buyū' (2: 1090): "Što se tiče naplate kamate na nepokrivenu garanciju, to je zabranjeno jer je to otvoreni kamatni dug, a njegov najbolji legalni alternativni oblik je da banka sklopi ugovor o partnerstvu ili zajedničkom ulaganju u uvoz robe s klijentom. Uvoznici obično uvoze robu kada imaju narudžbe od kupaca za tu robu, pa ako je cilj otvoriti garanciju sa delimičnim pokrićem, banka može ući u partnerstvo s klijentom, gde je delimično pokriće deo klijenta u kapitalu, a ostatak je deo banke, i treba da se dogovore o procentu podele profita nakon dolaska robe i njene prodaje na tržištu, a u ovom slučaju naknada za otvaranje garancije biće deo troškova kompanije. Ako je cilj otvoriti garanciju bez pokrića, mogu ući u partnerstvo, gde banka postaje kapitalista s novcem koji je uložila kada dokumenti stignu, a klijent postaje partner, jer sklapa ugovor s prodavcem izvoznika, preuzima robu iz luke i prodaje je na tržištu, a profit koji ostvari deliće se između njega i banke prema dogovorenom procentu u partnerstvu. Što se tiče današnjih islamskih banaka, one otvaraju garanciju bez pokrića na osnovu murabaha, a njihov način je: kada klijent "zahteva kupovinu" pristupi njima za otvaranje garancije, banka želi da kupi robu od prodavca sama, a zatim je proda klijentu na odloženo murabaha. U tu svrhu banka postavlja klijenta za kupovinu kao svog agenta za uvoz robe, a kada mu stignu dokumenti o otpremi, prodaje tu robu klijentu na odloženo murabaha, a na njega se primenjuje pravilo murabaha za onoga ko traži kupovinu...", a Allah zna najbolje.