Da, prisila se smatra izgovorom koji omogućava prekid posta u Ramazanu, i može biti dozvoljena za prekid: to je prisila na prekid posta u mjesecu Ramazanu ubistvom u slučaju zdravog koji boravi; jer od Ibn Abbasa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ((Zaista je Allah skinuo sa moje ummete greške i zaborav i ono što su prisiljeni da učine)), u Sunen Ibn Madžeh 29:5, i Sahih Ibn Hibban 87:11, a post je bolji, čak i ako se uzdrži od prekida do ubistva, biće nagrađen za to; jer je obaveza potvrđena u stanju prisile, a učinak dozvole u prisili je u ukidanju grijeha zbog ostavljanja, a ne u ukidanju obaveze, nego je obaveza ostala potvrđena, a ostavljanje je zabranjeno, i ako je post obavezan u stanju prisile i prekid je zabranjen, onda je pravo Allaha, subhanehu ve te'ala, na snazi, jer se uzdržavanjem žrtvuje da bi uspostavio pravo Allaha, subhanehu ve te'ala, tražeći Njegovo zadovoljstvo, pa je tako borac u svojoj vjeri i biće nagrađen za to. A prisila može biti potpuno dozvoljena, pa čak i obavezna za prekid: to je prisila na prekid posta u mjesecu Ramazanu ubistvom u slučaju bolesnog ili putnika, a najbolje je prekinuti, pa čak i obavezno, i nije mu dopušteno da ne prekida, čak i ako se uzdrži od toga, jer će biti griješan. Razlika između njih je: da je u slučaju zdravog koji boravi obaveza bila potvrđena prije prisile bez dozvole ostavljanja uopšte, pa kada dođe prisila i ona je jedan od uzroka dozvole, njen učinak je u potvrđivanju dozvole ostavljanja, a ne u ukidanju obaveze, pa je obaveza ostala na snazi, pa je pravo Allaha, subhanehu ve te'ala, na snazi, pa je uzdržavanjem žrtvovao sebe da bi uspostavio pravo Allaha, subhanehu ve te'ala, pa je to bolje, kao u slučaju prisile na izgovaranje riječi nevjerstva i prisile na uništavanje imovine drugih, dok je u slučaju bolesnog i putnika obaveza sa dozvolom ostavljanja bila potvrđena prije prisile, pa mora postojati drugi učinak prisile koji nije bio potvrđen prije toga, a to nije ništa drugo do ukidanje obaveze u potpunosti i potvrđivanje apsolutne dozvole, pa se postavlja na nivo prisile na jedenje mesa uginulih životinja i tada mu je dozvoljeno da jede, pa čak i obavezno, kao i ovdje, vidi: Bada'i as-Sanayi 2: 97.